|
|
Ako
želiš život Ne dohvataj se nemoci u onom što je rješivo BISMILLAHI-R-RAHMANI-R-RAHIMI Posveta Predgovor Sve krvave tragedije u historiji
naroda i sva dešavanja i zaokreti od temeljnih pravaca kretanja u životu
zajednica, imaju svoje velike ljude, jedinstvene genije; ruka božanske
providnosti se pruža da ih izašalje usred te ogromne vreve, kako bi poveli
tok dogadaja i isprijecili se izmedu svog naroda i pada u provaliju nestanka i
užasnog iskakanja iz okvira njegove prošlosti i civilizacije. Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi je
jedan od tih velikana, na cija je pleca Allah Uzvišeni nabacio odgovornost
uzdizanja obnovom života u imanu što se ustaložio u srcima, i izdržavanjem
pod težinom one uništavajuce i razorne struje koja je prijetila da otrgne
muslimanski turski narod od njegove prošlosti, vjere i Islama. Ova knjiga je jedan skroman pokušaj
koji se bavi životom ove velike, izdašne i plodonosne licnosti, i stajanja
na obali njegovog dubokog, nedokucivog, beskrajnog mora, ciji su dragulji
neiscrpni i biseri beskrajni. Može se reci da ova naša knjiga
istražuje dva pitanja: Prvo: istražuje jedan historijski
period iz novijeg života Turske i duboke i prepoznatljive tragove koje je
licnost Ustaza An-Nursija utisnula u politicki, intelektualni i društveni život
turskog naroda. Taj utjecaj koji je još prisutan, nastavlja djelovati i
funkciju vršiti i nakon njegove smrti, neka je Allahovo zadovoljstvo na
njega. Ovaj trag je jasan i ocigledan,
opipljiv golom rukom, a priznaju ga cak i njegovi neprijatelji i protivnici. Drugo: knjiga izlaže životopis
jednog od elitnih islamskih da’ija novijeg vremena, tako da kroz proucavanje
njegovog života možemo potvditi jednu od najvelicanstvenijih povijesnih
cinjenica, a ta je da je ova uzvišena Božja vjera dinamicna, dugovjecna i
mocna da udovoljava na svakom mjestu i u svakom vremenu. Isto tako, da je ta
vitalnost mocna uzdignuti narode i zajednice i predati joj uzde svijeta,
kadgod se u njoj okupe zdrava i svjesna srca, bistre glave, otvoreni umovi,
savršena predanost i zbiljski rad. Vjerujemo da je ova naša knjiga
najobuhvatnije djelo koje se do sada o njemu pojavilo na arapskom jeziku;
molimo od Allaha, Uzvišen je, podršku u rasvjetljavanju i drugih aspekata života
i djela ovog cijenjenog Ustaza u vremenu koje nadolazi. Knjiga se sastoji iz tri dijela: Prvi dio: obraduje njegov unekoliko
detaljan životopis; Drugi dio: je analiticka studija
Poslanica Nura (Resailu-n-Nur), a to su poslanice koje je pisao u toku
dvadeset tri godine svog života provedenog izmedu zatvora, protjerivanja i
progona. Treci dio: su interpretacije primjera
izvucenih iz sveukupnosti djela Poslanica Nura. U svakom od ova tri dijela temeljili
smo se na izvornoj literaturi na turskom jeziku, štampanoj i u rukopisu. Molimo Allaha Uzvišenog i Mocnog da
ovaj naš posao ucini iskrenim u Njegovo plemenito ime, On je zaista Blizak i
Susretljiv. A zakljucna dova naša je da zahvala
pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Autor Ihsan Kasim As-Salihi Prvi dio: Sažetak životopisa Bedi’u-z-Zeman
An-Nursija 1293-1379 po Hidžri 1876-1960 po kalendaru Uvod Prije nego što pristupimo obradi životopisa
Ustaza Bedi’u-z-Zemana Saida An-Nursija, neophodno je ukratko izložiti
znacajne dogadaje epohe u kojoj je živio i tragicna i bolna dešavanja koja
su ostavila duboke rane u njegovoj svijesti i srcu dok je posmatrao svoj Ummet
kako trpi i stenje pod njihovom težinom. Roden je, Allah mu se smilovao, u
vrijeme sultana Abdul-Hamida Drugog, u sumrak života Osmanske države, koja
je bila na izmaku. Bio je ocevidac vremena otimanja i navale neprijatelja oko
prevlasti nad ovom državom, nagonjenih mracnom pakošcu prema Islamu olicenom
u državi Hilafeta. I uprkos svih nastojanja sultana Abdul-Hamida u cilju
ocuvanja njegove rasprostranjene države tokom trideset tri godine,
oslanjajuci se na svoju politicku smjelost, korišetenje medunarodnih prilika
i pokušaja budenja Islamskog svijeta i ukazivanja na nužnost unapredenja
jedinstva i medusobne povezanosti izmedu njihovih naroda pred vrtlozima
nadolazecim iz napete Evrope, sve je došlo prekasno. Jer, strani su lobiji
vec bili uspjeli u iznalaženju, u srcu same države, oslonaca koje su u
pogodnom trenutku iskoristili za potresanje stabla države iz korijena, a
nakon toga i dokrajcenje njegovog trupa i ogranaka. Zavjere su do u krajnje
detalje bile skovane u katakombama i ložama stranih špijunskih službi, tako
da sultan nije mogao sprijeciti prevrat kojeg su isplanirale strane sile,
upotrijebivši postrojbe organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki (“Jedinstvo i
napredak”) za njegovo izvršenje. Nakon uklanjanja sultana s vlasti,
svjetska sredstva propagande su poduzela široku kampanju koja je uspjela u
blacenju ugleda ovog obespravljenog sultana i njegovom olicavanju kao
“Crvenog sultana”, tj. krvnika i dželata, što ne odgovara istini i
zbilji, buduci da su službeni dokumenti i moderna historiografska istraživanja
utvrdila krivotvorenost svih tih kampanja. Valjda njegov nepopustljivi stvav
prema cionisti Emanuelu Karassou i odbijanje da prepusti i jedan pedalj
teritorija Palestine Židovima, pojašnjava motive tih razbješnjelih
ofanziva. Zatim su pobornici pokreta Al-Ittihad
va-t-Tarakki doveli sultana Mehmeda Rešada i poceli preko njega sprovoditi
politiku kakvu su željeli u novoj državi, ujedno stupajuci na odgovorne
funkcije i komandna mjesta, kako bi mogli vršiti utjecaj na društveni život
i, korak po korak, približiti ga modelima života evropske civilizacije, u
koju su bili zaljubljeni. Iako su pobornici Al-Ittihada
izvikivali slogan "Sloboda, bratstvo i jednakost", nametnuli su
crveno-krvavu diktaturu, a protivnike u zasjedama lovili nasred ceste;
poduzeli su likvidaciju onih u kojima su naslucivali protivljenje njima. Nisu
se zadovoljili samo time, nego su uvukli Osmansku državu u Prvi svjetski rat
bez ikakvog opravdanja, što je na kraju dovelo do njenog cijepanja u
najnakaznijem obliku. Vode organizacije Al-Ittihad
va-t-Tarakki su zatim pobjegle u emigraciju, ostavivši da Ummet snosi
tragicne posljedice ovog uništavajuceg rata, koji je zemlju doveo pod cizmu
stranih armija. Nakon smrti sultana Mehmeda Rešada -
koji je preselio u toku rata - došao je sultan Mehmed Vahidu-d-Din, koji je
mrzio Al-Ittihad. Ovaj je sultan došao u vrijeme kad je država vec bila
izgubla rat, a Englezi, Grci, Talijani i Armeni zaposjeli razne oblasti
Turske. Cak je i Istanbul bio pod engleskom okupacijom, što znaci da je
sultan, ustvari, bio zatocenik u rukama Engleza. To je bila nesretna slika stanja
kojeg je rat ostavio iza sebe: narod poražen, iscrpljen od rata, jeci
potlacen pod nogama vojske, a duboke rane usjecene u svijesti ovog Ummeta koji
je izgubio sve što kroz vjekove bio izgradio svojim znojem, pobornošcu i
vjerovanjem. Ono što zadivljuje je da je
Bedi’u-z-Zeman, Allah mu se smilovao, predvidao ovu strahovitu tragediju.
Cesto je upozoravao ovlaštene i odgovorne sultanove i vladine cinovnike da je
stoljece koje je nadolazilo “stoljece nauke”; stoga su vjerske škole koje
su tada postojale i ogranicavale se samo na vjerske discipline, neadekvatne da
proizvedu mlade generacije sposobne uhvatiti se u koštac sa zaljubljenicima
zapadne civilizacije, sve dok te discipline ne budu ojacane modernim
svjetovnim naukama. Zato je opominjao, alarmirao i opravdavao u mnogim svojim
hutbama, brojnim govorima, pisanim djelima, licnim kontaktima, obilascima
gradova i predgrada… sve to u cilju budenja Ummeta i odgovornih iz stanja
nemara, koje je predugo trajalo, i upozorenja na ocekivanu katastrofu.
Medutim, njegov povik nije naišao osim na gluhe uši i okorjela srca koja
nisu shvatala, dok se katastrofa nije desila. Turski narod više nije posjedovao
nicega osim duboki iman kojim se suprotstavljao strašnim olujama, i štititio
od strijela neprijatelja i bajoneta kolonijalizatora. I cim se ovim narodom
ocuo zov imana i u njegovoj svijesti odjeknuo krik Islama, on se podigao na
zapanjujuci ustanak i poceo prikupljati ono što je preostalo od moci i
pripremati preostale snage, te odlucio upustiti se u oslobodilacki rat protiv
osvajaca, onaj poznat pod imenom “Oslobodilacki ratt”. Ovdje Ustaza, Allah mu se smilovao,
vidimo u prvim redovima i u prvim rovovima, u Istanbulu, ne prihvativši da
ode nigdje drugo, izvršavajuci svoju svetu dužnost protiv zavojevaca
najbolje što može. A sultan Vahidu-d-Din je bio potajno
odobrio borbu za osamostaljenje i preovladava mišljenje da je on taj koji je
zapovjednicima tog rata omogucio tajni bijeg u Anadoliju, kako bi poveli
vjernicki narod i s njim se upustili u rat protiv okupatora. Narod je bio spreman žrtvovati sve
što mu vrijedi i znaci za svoju vjeru i slobodu, i apsolutno je odbacivao da
bude predvoden od bilo koga od koga se osjetio zadah protivljenja Islamu.
Stoga je borba za nezavisnost pojam za bitke koje je predvodio džihad na
Allahovom putu, jer nikakva druga ideja nije bila mocna podici motivaciju i
moral ljudi, te ujediniti Ummet radi ulaska u uništavajuce bitke protiv
vojski nekoliko država, u izuzetno lošim okolnostima. Medutim, cim je stvar u svoje ruke
uzeo Mustafa Kemal i postao prvi covjek u državi, ukinuo je Hilafet, šerijatske
zakone zamijenio švicarskim, eliminirao sve protivnike koji su ranije bili s
njim u zapovjedništvu, te silom nametnuo i zakonima propisao zapadnjacki stil
života, a njihovo kršenje ucinio zlocinom ciji se pocinilac kažnjava
najstrožim kaznama. Arapski afabet je zamijenio latinskim pismom, Šerijatom
propisani ezan zamijenio ezanom na turskom jeziku… Kao i ostale strašne
mjere. Tu, na tom opasnom zavoju u životu
Ummeta i pred ovim razornim olujama koje su potresle cjelokupni društveni život,
pojavio se i Bedi’u-z-Zeman, kako bi zastupio interese Ummeta i podnio teret
zadatka kojem je posvetio sebe, svoj život i svaki trenutak svog vremena,
daleko od politickih loža i kuloara, i predao se pisanju Poslanica Nura
(Resailu-n-Nur) i njihovoj distribuciji medu razlicitim slojevima Ummeta, u
krajnje osjetljivim i teškim okolnostima, da bi preko njih pripremio jedno
idealno islamsko društvo, koje odiše vitalnošcu i vjerom. A sad cijenjenom citaocu prepuštamo
da se licno upozna s djelom ovog velikog covjeka u svjetlu apsolutno
najvelicanstvenijeg poziva, a to je poziv Islama. Prvo poglavlje: Rano životno doba 1293-1343 po Hidžri 1876-1926 po kalendaru Rodenje U brdima ___ ___, ciji snijegom
prekriveni vrhovi prodiru u vedro i bistro nebo, s jutarnjom rosom rodio se
Said An-Nursi u selu Nurs, jednom od sela distrikta Hizan pokrajine Bitlis, u
istocnoj Anadoliji, godine 1293. po Hidžri, odnosno 1876 po kalendaru. Njegov otac Derviš Mirza je bio pobožan,
toliko da su ga navodili za primjer; nikad nije okusio harama, niti je djecu
nahranio necim što nije bilo halal. Cak i kad bi se vracao sa stokom s pašnjaka,
vezao bi joj usta kako ne bi usput pasla s tudih njiva. A majka njegova Nurija
kaže da nikad nije zadojila svoju djecu a da nije bila cista i pod abdestom. Djetinjstvo Crte nadarenosti i inteligencije su
se istakle na malom Saidu još od malena, jer je bio ljubopitljiv i radoznao
za sve što mu je bilo nerazumljivo. Prisustvovao je sijelima odraslih i slušao
njihove diskusije o raznovrsnim temama, a posebno ucene ljude svog sela koji
su se sastajali u kuci njegovog oca za dugackih zimskih noci. Jednom mu je
kroz misao prošlo jedno duhovito pitanje. Govoreci o sebi, kaže: “U vrijeme djetinjstva, razgovarao
sam sa svojom maštom: ‘Kojem od dvoje bi dala prednost: lagodnom životu
koji traje milion godina, uprkos dunjalucke vlasti i podsjecanja da je na
kraju toga ništavilo, ili vjecnom postojanju, uprkos težini življenja?’
Vidjeh da priželjkuje ovo drugo, a grozi se prvog, govoreci: ‘Ne želim
nestanak, nego vjecni ostanak, pa makar i u džehennemu.’” Bio je ponosit i cestit, nije
podnosio nepravdu, a nasilnost je izbjegavao još od malena. Ovakvo ponašanje
se kod njega još razvilo i ojacalo kad je odrastao u punoljetnog covjeka i
odrazilo se na njegovo postupanje sa službenim licima i vlastima. Prvi zakoracaji u nauku Svoje prvo obrazovanje stekao je u
mektebu u selu Tag pred uciteljem Mehmed Efendijom godine 1882, dok je kod
svog starijeg brata Mula Abdullaha pohadao nastavu u dane sedmicnog odmora.
Ali u ovom selu nije ostao dugo, pa je svoje školovanje nastavio u selu
Pirmis. Sistem mekteba u Istocnoj Anadoliji u
to vrijeme je pocivao na izdavanju odobrenja za otvaranje vjerskih i
svjetovnih škola svakom diplomiranom ucenjaku. Troškovi ucenika su bili na
teret osnivaca škole ako je imao mogucnosti, a ako ne, onda su ti toškovi
snošeni iz sredstava zekata i priloga imucnih. Zato su se ucenici vjeskih škola
razilazili po selima radi prikupljanja zekata da bi osigurali svoju školarinu.
Medutim, mali Said nije bio zadovoljan za sebe da prima zekat i sadaku, zato
kad su se njegove kolege raspodijelile po selima da prikupljaju zekat, nije išao
s njima. To je kod stanovnika sela izazivalo poštovanje i divljenje, pa su
medu sobom prikupljali materijalnu pomoc i njemu je davali. Ali, on je i to
odbio primiti, te su bili prisiljeni predati je njegovom bratu Mula Abdullahu.
A godine 1888. otišao je u Bitlis i
upisao se u školu šejha Emir Efendije. Ni u noj nije boravio dugo, jer je
ovaj šejh odbio da ga poducava zbog njegove malodobnosti, te ga je povjerio
nekom drugom. To je njega uvijedilo i zato se zaputio u školu Mir Hasan Veli
u Mukus, zatim u jednu školu u oblasti Kavaš. Mjesec dana poslije otišao je
s prijateljem po imenu Mula Mehmed u školu u srezu Bajazid, koji pripada
pokrajini Agri. Ovdje je zapocelo temeljito vjersko
obrazovanje u životu Saidovom, buduci da do tada nije ucio ništa osim
gramatike i morfologije. Diploma U ovoj školi, pod nadzorom šejha
Mehmeda Dželalija, proveo je Said tri mjeseca napornog i intenzivnog studija,
u toku kojih je izucio svu literaturu koja se obicno predavala u vjerskim školama
ovog tipa. Dnevno bi iz tekstova najtežih knjiga proucio dvije stotine
strana, bez obracanja na komentare i fusnote. U ovom periodu bio je odsjecen od
svijeta, provodeci vecinu svog vremena - posebno nocu - pored mauzoleja
omiljenog pjesnika Ahmeda Hanija, gdje je nastavljao citati pod svjetlošcu
svijeca. Nakon ispunjenja ta tri mjeseca, primio je diplomu od šejha Mehmeda
Dželalija. Natprosjecnost inteligencije Godine 1889. otišao je u Bitlis i
prisustvovao predavanjima šejha Mehmeda Emina, a odatle u grad Širvan, gdje
mu se nalazio stariji brat Mula Abdullah. Odatle u Siirt, gdje je došao u školu
cuvenog alima Fethullah Efendije. On ga je upitao: “Izucio si ‘Sujutiju’ prošle
godine, želiš li ove godine izucavati ‘Al-Džami’ ?” “Proucio sam ga u potpunosti." Fethullah Efendija je zatim poceo
nabrajati naslove knjiga, a Mula Said mu je nastavio odgovarati da ih je u
potpunosti izucio, tako da mu se ovaj cudio i u šali rekao: "Prošle godine si bio lud, jesi
li i sada?" Kod toga je Mula Said izrazio
spremnost da se podvrgne ispitu iz te literature; i zbilja, nije se dvoumio ni
kod jednog postavljenog pitanja, što je zbunilo i zadivilo ucenjaka, koji na
kraju rece: “Lijepo, tvoja je inteligencija
natprosjecna, ali hajde da provjerimo i tvoju memoriju. Možeš li nekoliko
redaka iz ove knjige procitati dvaput i zatim ih znati napamet?” Tad mu je
pružio knjigu Mekamatu-l-Hariri. Mula Said je uzeo knjigu, procitao jednu
stranicu iz nje jedanput i cijelu je zapamtio. To je zapanjilo ucenog
Fethuddin Efendiju i navelo da kaže: “Kombinacija natprosjecne
inteligencije i natprosjecne memorije je zaista vrlo neoubicajena pojava.” Tu je Mula Said izucio knjigu Džam’u-l-Džavami’
(Zbika svih zbirki) iz Nauke o temeljima šerijatskih znanosti (Usulu-l-Fikh)
od Ibn As-Sibkija, u prosjeku sahat ili dva sahata dnevno, u periodu od jedne
hefte, i to mu je bilo dovoljno da je nauci napamet, što je navelo ucenog
Fethullah Efendiju da na korici ove knjige ispiše slijedece rijeci: "U svojoj memoriji je sabrao
‘Zbirku svih zbirki’ zbrojenu u zbiru (dana jedne hefte)". Said Cuveni Nedugo zatim proširila se slava ovog
natprosjecnog mladica, te su lokalni gradski ucenjaci pohrlili kod njega radi
rasprava i u pokušaju da ga zbune svojim pitanjima, a on ih sviju ušutkao,
radi cega su mu dali naziv Saidi Mešhur, tj. Cuveni Said. Zatim je otišao u Bitlis, a odatle u
grad Tillo, gdje je odsjeo izvjesno vrijeme u jednom mjestu pobožnosti i tu
napamet naucio Al-Kamusu-l-Muhit (Enciklopedijski rijecnik) od
Al-Fejruzabadija do harfa “As-Sin". U godini 1892. Mula Said je otišao u
Mardin, gdje je držao predavanja u gradskoj džamiji i odgovarao na pitanja
namjernika. Gradski poglavar (valija) Nadir-beg, poveden spletkarenjem nekih
ljudi, je osjetio da ta osoba predstavlja opasnost i da ce unijeti nemir u
grad. Stoga je odlucio da ga protjera iz grada, te je vezanih ruku od strane
žandarmerije sproveden u grad Bitlis. A tadašnji valija Bitlisa, Omer-paša,
je ukratko nakon dolaska Mula Saida saznao vrijednost ovog ucenog mladica i
njegov ugled, te ga je zavolio i insistirao da se nastani s njim u njegovoj
kuci. Isprva je Mula Said odbijao, ali je valija bio uporan sve dok ga nije
privolio da prihvati, te mu odvojio sobu u svojoj kuci. Tu se Mula Saidu ukazala prilika da
se upozna s mnoštvom naucne literature i brojne knjige nauci napamet, kao što
je proucio i mnoge knjige iz oblasti islamske teologije, logike, gramatike,
tefsira, hadisa i fikha, te je naucio preko osamdeset kapitalnih djela iz
literature islamskih znanosti. Svakodnevno je napamet ponavljao te
knjige i kompletirao ucenje svaka tri mjeseca. U ovom gradu je stekao svoje
posljednje vjerske lekcije od cijenjenog alima Šejha Muhammeda Al-Kufrevija. Mula Said u Vanu Godine 1893. otišao je u Van, na
poziv njegovog valije Hasan-paše, i kod njega odsjeo, a zatim u kuci Tahir-paše.
Allah mu je uprilicio susret s nekim ucenjacima modernih znanosti (geografije,
kemije, i dr.), pa kad je ušao s njima u raspravu, osjetio je svoju slabost u
ovim oblastima. To ga je navelo da se s velikom strašcu baci na njihovo
izucavanje, dok nije ovladao i osposobio se u njima do mjere da je mogao
pisati rasprave i voditi diskusije s ekspertima. U zbilja kratkom periodu uspio je
ovladati matematikom, astronomijom, kemijom, fizikom, geologijom, filozofijom,
historijom, geografijom i drugim naukama. Zahvaljujuci svestranom kapacitetu i
prodornoj inteligenciji, njegova se slava širom procula, i dobio je naziv
Bedi’u-z-Zeman, “Fenomen Vremena”. Iznenadujuca vijest U tom periodu, u vrijeme njegovog
stanovanja u Vanu, valija mu je iz lokalnih novina procitao iznenadujucu
vijest, koja je silovito uzdrmala svo njegovo bice. Novine su prenijele izjavu
britanskog Ministra kolonija Gladstona u britanskom Domu naroda, koji se
zastupnicima, dok mu je u rukama bio primjerak Kur’ani-kerima, ovako
obratio: “Dok je ovaj Kur’an u rukama Muslimana, mi necemo moci njima
ovladati; stoga nemamo drugog izlaza nego da ga ukinemo ili da raskinemo vezu
Muslimana s njim…” Ova je vijest žestoko potresla
njegovo bice i u sebi je donio odluku da ce cijeli svoj život uložiti u
razotkrivanje nadnaravnosti Kur’ana i vezivanje Muslimana uz Allahovu
Knjigu. On kaže: “Dokazat cu svijetu da je Kur’an
duhovno sunce ciji je bljesak nepotamnjiv i cija je svjetlost neugasiva.” Radi toga je odlucio podici islamski
univerzitet u Istocnoj Anadoliji pod nazivom “Medresetu-z-Zehra’”
(“Ucilište Az-Zahra’”), u prilog služenju Kur’anu. U cilju
ostvarenja svoje zamisli, zaputio se u Istanbul. U Istanbulu Godine 1907. došao je u Istanbul i
odsjeo u Šekerdži hanu u oblasti Fatih. Ovaj han je bio prebivalište mnogih
mislilaca i pisaca poput cuvenog pjesnika Mehmeda Akifa , upravnika nadzora
profesora Fatiha, cuvenog profesora lingvistike profesora Dželala, i drugih. U toku boravka u Istanbulu, na
vratima svoje sobe je okacio plocu s natpisom: “Ovdje se dobije odgovor na
svako pitanje i rješenje za svaki problema, a da on ni od kog drugog ne
pita.” Ovo je bila cudna obavjest i
provokativna tvrdnja, što je još uvecalo njegovu cuvenost - koja ga je
pretekla u dolasku u Istanbul - iz želje mnogih ljudi da ga vide. Gospodin Hasan Fehmi-paša Oglu o
ovoj temi navodi svoja sjecanja : “Kad je mladic koji se predstavio
kao Bedi’u-z-Zeman došao u Istanbul, ja sam studirao u školi Al-Fatih. Cuo
sam da je na vrata svoje sobe okacio plocu u kojoj kaže nešto u smislu:
‘Ovdje se razješi svaka zapetljana stvar i dobije odgovor na svako pitanje,
ali on ne pita nikog.’ Nametnula mi se pomisao da neko ko izekne ovakvu
tvrdnju, zasigurno je ludak. Medutim, uzastopne pohvale Bedi’u-z-Zemana od
strane svih studenata i ucenjaka koji su ga posjetili, u meni su izazvale želju
da ga posjetim. Odlucio sam izabrati i postaviti mu najzamršenije i
najpreciznije pitanje, a u to vrijeme su me svrstavali medu najnaprednije i
najistaknutije u školi. Konacno, jedne od veceri, iz jedne
knjige koja se bavi teološkim studijama sam izabrao neke zamršene teme na
koje je nemoguce odgovoriti bez tomova knjiga. Sljedeceg dana došao sam mu u
posjetu i postavio mu pitanja. Njegovi su odgovori bili zapanjujuci, jer
odgovarao je kao da je prethodnog dana zajedno sa mnom bio i istražio
literaturu. Uvjerio sam se i smirio u saznanju da njegovo znanje nije bilo
steceno - poput našeg znanja - nego je urodeno.” Posjetio ga je i alim zvani Hasan
Efendija koji je cijeli svoj poduži životni vijek proveo predajuci i nikad
nije izostao s predavanja osim jedan dan, a to je bio dan njegove posjete
Bedi’u-z-Zemanu Saidu An-Nursiju. Sljedeceg jutra nakon njegove posjete, došao
je na predavanje rekavši svojim studentima: “Nikad nisam vidio nekog
slicnog… On je rijetkost… Nikad nije došao niko poput njega…” U Istanbulu je Said An-Nursi podnio
sultanu Abdul-Hamidu peticiju kojom zahtijeva otvaranje škola u kojima ce se
u Istocnoj Anadoliji, gdje se nad stanovništvom nadvilo neznanje i siromaštvo,
uz vjerske škole, izucavati matematicke, fizicke, hemijske i druge znanosti.
Kritizirao je tiraniju i sistem bezbjednosti i obavještajnu službu dvora
Jildiz , što je izazvalo gnjev sultanove svite - koja nije zastupala
sultanovo mišljenje - te su ga uputili lijecnicima radi pretraga mentalnih
sposobnosti. A ljekarska komisija je donijela odluku o njegovom smještanju u
bolnicu Toptaš za duševno poremecene. Prva tužba u prvom sudskom procesu A tamo, kad bi neki od lijecnika došao
radi ispitivanja njegovih mentalnih sposobnosti, Said An-Nursi bi ga presreo i
održao mu govor koji bi obuzeo cijelo srce doktora, koji nije mogao a da ne
upiše u svoju dijagnozu: "Ako ima i trunka ludila u
Bedi’u-z-Zemanu, onda na licu cijele zemlje ne postoji normalan covjek.”
Potom je Bedi’u-z-Zeman poslan u Mnistarstvo unutrašnjih poslova gdje ga je
na razgovor primio ministar. Izmedu njih je tekao sljedeci dijalog: Ministar: "Sultan ti šalje
Mahsus selam, i platu u iznosu hiljadu groša; a kad se vratiš u svoje
mjesto, dat ce ti platu trideset lira. Takoder ti šalje i osamdeset lira kao
sultanski poklon.” Bedi’u-z-Zeman: “Nikad nisam
zaiskao platu i necu je pimiti, pa makar bila i hiljadu lira. Jer ja nisam došao
s licnim ciljem, nego iz interesa zemlje. To što mi nudite je obicno mito za
šutnju.” Ministar: "Ti ovim odbijaš
volju sultanovu, a ona se ne odbija." Bedi’u-z-Zeman: “Ja odbijam, nek
sultan bude prinuden da me pozove, tako bih mu mogao izreci rijec istine.” Ministar: "Posljedice bi mogle
biti nemile." Bedi’u-z-Zeman: “Mnogi su
uzocnici, a smrt samo jedna. Ako budem pogubljen, prirast cu za srce Ummetu,
jer kad sam stiga u Istanbul, svoj sam život stavio na dlan… Radite šta
hocete, a ja stvarno mislim ono što kažem: želim probuditi sinove Ummeta, a
to ne cinim ni radi cega osim što sam pojedinac iz ove zemlje; ne da bih
pobrao neki rang. Jer služenje zemlji covjeka poput mene ispunjava se samo
ukazivanjem savjeta; a to se ne ispunjava osim njegovim vršenjem dobrog
utjecaja; a to se ne postiže osim napuštanjem licnih interesa. Stoga ja imam
opravdanje kad odbijam platu.” Ministar: "Ono na šta ciljaš
vezano za širenje prosvjete u svome kraju trenutno je na razmatranju Savjeta
ministara." Bedi’u-z-Zeman: "A zašto se
onda kasni sa širenjem prosvjete a hiti u pogledu plate? Zašto prednost
dajete mojoj licnoj koristi nad opštim interesom Ummeta?” U Selaniku Zatim je otišao u Selanik i tu
upoznao ugledne licnosti pokreta Al-Ittihad va-t-Tarakki, a buduci da je bio
osoba koja zagovara slobodu i islamski princip šure, naišao je na dobrodošlicu
kod rukovodstva Al-Ittihada. Nisu ga, medutim uspjeli podrediti sebi, jer je
ostao samostalan kao mislilac i licnost, pa kad je kod nekih od njih osjetio
neispravnost i protivljenje vjeri, rekao im je: "Usprotivili ste se vjeri i leda
okrenuli Šerijatu.” U Selaniku je poznati židov Emanuel
Karasso - voda masonske lože i clan osmanskog Doma zastupnika - zatražio
susret s njim, u nastojanju da izvrši utjecaj na Bedi’u-z-Zemana i njegovu
cuvenu licnost uvuce u svoje redove. Bedi’u-z-Zeman je prihvatio susret s
njim i on se desio, medutim nije potrajalo da židov izade od njega rekavši: “Zamalo da me ovaj cudnovati covjek
svojom pricom utjera u Islam.” A ovaj Kraso je prvi cionista mason
koji je radio na izvrtanju hilafeta i svrgavanju sultana Abdul-Hamida. Koncept slobode Kad je objavljen Drugi Poredak u
Osmanskoj državi na dan 23. jula 1908., pažnju je uglavnom usmjerio na držanje
hutbi i pisanje clanaka, u kojima je razradio koncept slobode u Islamu i
utjecaj Islama na politicki život. Zahtijevao je uvodenje divnog Šeriata,
upozoravajuci na iskrivljeno tumacenje slobode, jer je predosjetio podle pokušaje
i tajne uplive koji nastoje okoristiti se ovim proglasom u doprinošenju
ciljevima obaranja Islama. Govorio je: “Sinovi moje domovine, nemojte pogrešno
protumaciti slobodu, kako vam ne bi izmakla iz ruku. Ne lijevajte truhlo
ropstvo u sjajne kalupe da nas napojite njegovom gorcinom; sloboda se ne može
ostvariti osim primjenom šerijatskih propisa i normi.” Susret sa šejhom s Al-Azhara U ovom periodu u Istanbul je stigao
Vrhovni muftija Egipta, šejh Bahit Al-Muti’i , pa su istanbulski ucenjaci -
koji su bili nemocni da ubijede Saida An-Nursija - željeli da on s njim ude u
polemiku. Šejh Bahit je to prihvatio, te je iskoristio priliku dok se on
nalazio u kafani u blizini džamije Aja Sofija, nakon namaza, kako bi zapoceo
razgovor s njim, pred ocima skupine alima. Uputio mu je slijedece pitanje: “Kakvo je tvoje mišljenje o sadašnjem
stanju sloboda u Osmanskoj državi? I šta misliš o civiliziranosti
Evrope?" Said An-Nursi mu je odgovorio: “Osmanska država je zatrudnjela s
Evropom, i jednog dana ce se poroditi; što se tice Evrope, i ona je oplodena
sjemenom Islama, jednog ce se dana i ona poroditi.” Pred ovakvim jezgrovitim i dubokim
odgovorom, šejh Bahit se nije mogao savladati a da ne kaže: “Ja se slažem s njegovim rijecima,
i ja dijelim isto mišljenje, a nemoguce je polemizirati s mladicem poput
njega.” A 5. Nisana 1909. ustanovljena je
zajednica "Al-Ittihadu-l-Muhammedi” u Istanbulu. Njeno osnivanje je
objavljeno nakon masovnog vjerskog sastanka u džamiji Aja Sofija, na kojem je
Bedi’u-z-Zeman održao bogatu hutbu, a nije bio jedan od osnivaca zajednice,
nego je samo pozivao u nju i davao podršku. Dogadaj 31. marta 1325. po grckom
kalendaru Mnogi su pisali o ovom dogadaju,
analizirajuci njegove uzroke. Oni koji su pisali nakon svrgavanja sultana
Abdul-Hamida, uzroke ovih dešavanja pripisuju sultanu Abdul-Hamidu i tumace
kao pokušaj udara kojeg je pripremio sutan kako bi okružio pokret Al-Ittihad
va-t-Tarakki. Medutim, novija historiografska
literatura, nakon izranjanja mnoštva dokumenata i licnih sjecanja savremenika
tog pokreta, opovrgava ovu optužbu i baca svjetlo na stvarne uzroke ovog
krvavog dogadaja, optužujuci Al-Ittihad va-t-Tarakki za njegovo planiranje i
iskorištavanje za zbacivanje sultana Abdul-Hamida. Preovladavajuce mišljenje je da su
se previranja desila kao rezultat spleta nekolicine uzroka, medu njima: Osjecaj naroda o udaljenosti poketa
Al-Ittihad va-t-Tarakki od vjere i njihovih cvrstih veza s masonerijom i židovima,
a iz toga i da je pokret Al-Ittihada raširio atmosferu terora u zemlji, pošto
je pogubljen Hasan Fehmi Beg - vlasnik novine Serbesti, koji je napadao pokret
Al-Ittihad va-t-Tarakki silovitim clancima - na mostu Galata, a da mu ubica
nikad nije pronaden; kao što je ubijen i Ismail Mahir Paša. U zemlji se
takoder proculo da ce organizacija Al-Ittihad va-t-Tarakki otpustiti sve vojne
oficire koji su unaprijedeni po osnovu staža u vojsci, a da u vojsci nece
ostati osim svršenika vojne akademije. Isto tako se proculo da je Al-Ittihad
va-t-Tarakki na Balkanu prodala Bosnu i Hercegovinu, te ostrvo Krit. U ovako napetom i bremenitom raspoloženju
prema organizaciji Al-Ittihad va-t-Tarakki, desio se spomenuti dogadaj; tako
što je izbio neposluh medu pojedincima iz vojnog tabora koji je ranije
izaslan iz Slanika u Istanbul radi zaštite Poretka, a štab mu je bio u Taš
Kašletu. Vojska se podigla i pohapsila svoje zapovjednike u kasarni. U ponoc,
31. marta 1325. po grckom kalendaru, tj. 13. Aprila 1909. su se sastali u
dvorištu džamije Sultan Ahmeda, gdje su im se prikljucili vojnici iz drugih
logora, i objavili pobunu koja je trajala jedanaest dana, i tu je pala
nekolicina žrtava… Vladao je opci metež, nered i nasumicno ispaljivanje
vatre, a vojnici su uzvikivali: “Hocemo Šerijat… Hocemo Šerijat…” Dogadaj je završen pristizanjem
vojske Pokreta u Istanbul 23. aprila, koja je uspostavila kontrolu nad
situacijom i svrgnula sultana Abdul-Hamida 27. aprila 1909. Takoder je uvela
krizne mjere i formirala Vojni sud radi gonjenja odgovornih za ova dešavanja.
Sudenje I Said An-Nursi je bio medu onima
koji su privedeni na gubilište, iako je uloga Saida An-Nusija u ovom dogadaju
bila umirujuca, pošto je savjetovao vojnicima da se vrate u svoje kasarne i
da slijede zapovijedi svojih oficira. U tom smislu im je održao brojne hutbe.
Medutim, ispostavilo se da ga je sud teretio da je o izvjesnim licnostima
pisao u novinama Volkan, koja je objavljivala silovite clanke protiv poketa
Al-Ittihad va-t-Tarakki. A u sudnici - s pogledom na leševe
petnaest lincovanih koji se naziru kroz prozor - vojni sudac Huršid-paša je
zapoceo sudenje Bedi’u-z-Zemanu, rekavši mu: "Da li i ti pozivaš na primjenu
Šerijata? Onaj koji to traži, bit ce onako pogubljen” (pokazujuci rukom na
pogubljenike). Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi ustade
i u sudnici održa velicanstven govor, iz kojeg donosimo sljedece citate: “Ja sam ucenik Šerijata, i stoga
sve vagam tezuljom Šerijata. Jedino je Islam moj millet (vjerski pravac) i
zato svaku stvar procjenjujem i na nju gledam kroz prizmu Islama. I kada stojim nadomak svijeta berzaha
(posmrtnog prebivališta) kojeg vi zovete ‘zatvor’, cekajuci na stanici
pogubljenja voz koji ce me odvesti na ahiret, osudujem i izražavam
nezadovoljstvo nepravednim i izdajnickim pojavama koje se dešavaju u društvu.
Moje obracanje nije namijenjeno samo vama, nego ga upucujem cijelom ljudskom
rodu ovoga vemena. Proživio sam gole, sušte istine zakopane u kaburu srca
skrivenim u smislu ajeti-kerima: ‘Onoga dana kad budu ispitivane
najskrivenije misli.’ Ko je tudin, a ne najbliži srodnik, nema pravo da ih
vidi. Ja sam svim svojim bicem spreman za odlazak na ahiret, pripremljen za
putovanje tamo zajedno s onim obješenim na vješala. Predocite sebi moju žudnju
za njim pomocu sljedece usporedbe: Seljak, ljubitelj neobicnih stvari,
cuje o Istanbulu, njegovim cudesima, ljepoti i radostima; koliko žudi za
njim? Ja sam poput tog seljaka, željan ahireta, koji je jedan paviljon cudesa
i divota. Zato moje udaljenje i progonstvo tamo
za mene nije kazna. A vi, ako je u vašoj moci i prilici da me kaznite i na
mene nabacite posljedice, onda me kaznite duhovnom kaznom, jer sve drugo za
mene nije ni kazna ni snošenje posljedica, nego ponos i cast. Ova se vlast u dane diktature
protivila zdravoj pameti, a sada se protivi i životu u cjelosti. Pa ako ce
vlast biti ovakvog oblika i logike, onda nek živi ludilo i nek živi smrt; i
nek živi džehennem, dom za zulumcare. Moja je nada bila da mi se uprilici
mjesto za iskazivanje mojih zamisli. I, evo, ovaj mi je prijeki sud postao
najprikladnije mjesto za odašiljanje ideja. Prvih dana istrage pitali su me ono
što i druge: ‘Jesi li i ti zahtijevao Šerijat?’ Rekao sam: ‘Kad bih imao i hiljadu
života, bio bih spreman žrtvovati ih u ime jedne od šerijatskih istina, jer
je Šerijat uzrok srece, on je sušta pravda, on je dobrota.’ I kažem:
istinski Šerijat, ne onakav kakav zahtijevaju pobunjenici.” U toku samo jednog vijecanja,
donesena je pesuda o nevinosti Bedi’u-z-Zemana Saida An-Nursija na tom
stravicnom sudu koji je dao objesiti na desetine. Nakon oslobadajuce presude
Bedi’u-z-Zemanove na prijekom sudu, napustio je Istanbul u pravcu Vana
godine 1910., gdje je davao lekcije i držao predavanja krecuci se medu
plemenima i porodicama, poucavajuci ih vjerskim pitnjima i upucujuci ih u
istinu. Tamo je napisao svoju knjigu Polemike
koja je štampana u Istanbulu 1913. godine. U Šam Godine 1911./1327. posjetio je Šam
(današnja Sirija, Libanon i Jordan s Palestinom i dijelom Iraka), gdje mu je
bila sestra, i održao hutbu na Arapskom u Emevijskoj džamiji u Damasku,
obracajuci se alimima i ogomnoj skupini klanjaca. Ovu je hutbu odštampao u
formi brošure pod naslovom Šamijska huba. U njoj je dao dijagnozu za bolesti
Islamskog Ummeta i lijekove za njih, medu kojima: 1. Ocaj i osjecaj beznada koji još
nalaze mjesto za opstanak u našim dušama. 2. Odumiranje iskrenosti u našem društvenom
i politickom životu. 3. Ljubav prema neprijateljstvu. 4. Zapostavljanje duhovne veze koja
povezuje mu’mine jedne s drugima. 5. Širenje diktatorstva i širenje
raznih zaraza. 6. Svodenje interesovanja samo na
licnu korist, bez osvrtanja na opce dobro. Zatim je naveo lijek za svaku od
spomenutih bolesti, zapocevši s “Nadom”. Iz Damaska je otišao u Bejrut, a
odatle morem otputovao za Istanbul, kako bi još jednom istražio svoj cilj
vezan za osnivanje Medresetu-z-Zehra’. Susreo se sa sultanom Mehmedom Rešadom
i pridružio mu se na putovanju u Rumeliju . Od sultana i organizacije
Al-Ittihad va-t-Tarakki je dobio obecanje za otvaranje Doma za Islamske Nauke
(Islamski univerzitet) na Istoku, ali su dešavanja Prvog Svjetskog rata
ugasila ovaj projekat. Bedi’u-z-Zeman - zapovjednik i
muftija Bedi’u-z-Zeman je bio izuzetan
pobornik mira i protivnik ulaska u rat, ali kad je rat buknuo i u njega ušla
Osmanska država, ponio je oružje i pohrlio na liniju fronta. Nakon što je uzeo ucešce u donošenju
fetve o džihadu, vratio se u mjesto Van i tu od svojih ucenika i domacih
dobrovoljaca formirao jedinice mudžahida, te su zapoceli ratnu obuku, dok im
je on govorio: “Spremite se i pripremite… Žestoki
potres je skoro na vratima.” Njegovi su se ucenici proslavili
preciznošcu pogodaka i velikom neustrašivošcu, tako da se armenijska gerila
u sprezi s ruskim snagama, užasavala susreta s tim mudžahidima. U toku Prvog Svjetskog rata Krvave borbe su se vodile na
kavkaskom frontu u toku Prvog svjetskog rata. Rusija je pokušala prodor u
Anadoliju i 16. februara 1916. ruska armija - trostruko mocnija od osmanske
vojske - uspjela je uci u grad Erzurum. Tokom ovih okršaja Said An-Nursi se
sa svojim ucenicima borio protiv ruske armije svim snagama. U tim borbama i u
ratnim rovovima napisao je svoj vrijedni tefsir Išaratu-l-I’džaz fi
Mezannil Idžaz (“Ukazi nadnaravnosti u kratkim crtama”) na Arapskom, te
je diktirao, a njegov ucenik Mula Habib pisao. A kad je ruska armija ušla u
gad Bitlis, sa svojim je ucenicima rijetkom neustrašivošcu branio grad, gdje
su se vodile žestoke borbe po ulicama i sokacima, ali su ruske snage bile
mnogo nadmocnije od nejakih obrambenih snaga iz grada. U toku borbi zadobio je tešku ranu i
zajedno s jednim od ucenika pao u vodeni bazen pod nekim mostom. U tom stanju,
besvjestan zbog neprestalnog gubitka krvi, ostao je trideset sahata. Kad je
ucenik uvidio da ce neprekidno krvavljenje i žestoka studen dokrajciti
njegovog profesora, otišao je i obavijestio ruske vojnike o tome. Tako je Said An-Nursi zarobljen od
strane Rusa i poslan u jedan zarobljenicki logor u Kosturmi u Istocnoj Rusiji.
Dostojanstvo zarobljenog mu’mina Jednog dana je tamo izveden pred sud
pod optužbom uvrede Cara i ruske armije. Pripovijest tog dogadaja navodi
advokat Abdurrahim Zapsu : "Kad sam ranjen i zarobljen u
mjestu Bitlis u Prvom Svjetskom ratu, u zarobljeništvo je istog dana pao i
Bedi’u-z-Zeman. Deportovan je u najveci zarobljenicki logor u Sibiru, a ja
na otok Nankon kod Bakua. Jednog dana, kad je Nikolaj
Nikolajevic radi kontrole posjetio logor - zatocenici su pred njim ustajali u
znak poštovanja - i kad je prolazio ispred Bedi’u-z-Zemana, on se nije ni
pomjerio niti je obratio pažnju. To je privuklo pogled Glavnog zapovjednika,
te se on pod drugim izgovorom vratio i naišao ispred njega, ali on ponovo
nije mario za njega. Treci put je ovaj stao pred njega i medu njima je,
posredstvom prevodioca, potekao sljedeci dijalog: "Zar me ovaj ne poznaje?" “Da, prepoznao sam ga, on je
Nikolaj Nikolajevic, ujak Carev i glavni zapovjednik kavkaskog fronta.” "Pa zašto onda pokušava da me
ponizi?" "Nikako, s izvinjenjem! Ja ga
nisam ponizio, samo postupam onako kako od mene zahtijeva moje
vjerovanje." "A šta to zahtijeva to
vjerovanje?" “Ja sam ucenjak, Musliman, u srcu
nosim vjeru. A onaj ko u srcu nosi vjeru, bolji je od onog koji je ne nosi. Pa
da sam mu ustajanjem ukazao poštovanja, iskazao bih nepoštivanje prema svome
vjerovanju. Zato i nisam ustao pred njim." “Znaci da je on, pripisivanjem
svojstva nevjerništva meni, uvrijedio mene, moju armiju, moj narod i Cara;
zato nek se odmah formira Vojni sud radi uvidaja i njegovog saslušanja."
Na temelju ovog incidenta ustrojen je
Vojni sud, a turski, njemacki i austrijski vojni oficiri su dolazili kod
Bedi’u-z-Zemana i nagovarali ga da se izvine ruskom zapovjedniku i zatraži
oprost od njega. Medutim, on im je odgovorio sljedece: “Ja sam voljan
otputovati u Kucu vjecnosti i stati pred oci Casnog Poslanika, s.a.v.s.. Za to
mi treba samo pasoš za ahiret, i ne mogu pociniti nešto što proturijeci
mome vjerovanju…” Pred ovim rijecima, svi su izabrali
šutnju, išcekujuci ishod. Sud je zakljucio ovaj proces donošenjem
presude o pogubljenju u predmetu uvrede Cara i ruske armije. Stigao je jedan
odred pod vodstvom ruskog oficira da bi ga izveli na pogubilište.
Bedi’u-z-Zeman ode do ruskog oficira, govoreci mu ozareno: “Dozvolite mi
samo petnaest minuta da obavim svoju obavezu." Zatim ode da uzme abdest, a dok je
obavljao namaz, dode Nikolaj Nikolajevic, obracajuci mu se: “Tražim od vas izvinjenje. Mislio
sam da ste to uradili u namjeri da me uvrijedite, pa sam prema vama poduzeo
zakonske mjere. Medutim, shvatio sam da nadahnuce za svoje djelo crpite iz vaše
vjere i izvršavate ono što vam nareduje vaše vjerovanje. Zato sam opozvao
presudu protiv vas. Vi zaslužujete svako uvažavanje i divljenje zbog vaše
dobrodušnosti i bogobojaznosti. Molim za izvinjenje što sam vas uznemirio, i
ponavljam svoju molbu: molim za izvinjenje." O ovoj cvrstini u vjeri i visokoj
karakternosti, koja je lijep uzor svim Muslimanima, izvijestio je jedan od
njegovih sudrugova iz zarobljenickog logora, koji ima cin starješine, a bio
je neposredni ocevidac dogadaja. A ja, cim sam za ovo saznao, oci su
mi, same od sebe, preplavile suze. Sjecanja iz zatoceništva Nakon boravka Saida An-Nursija u
zatoceništvu dvije godine, cetiri mjeseca i cetiri dana, uspio je odatle
pobjeci nakon izbijanja boljševicke revolucije, te potresa i bezakonja koji
su uslijedili. Stigao je u Njemacku, gdje mu je prireden veliki docek, a
odatle se zaputio u Istanbul. Svoja sjecanja iz dana tog zatoceništva
Said An-Nursi je zabilježio ovako: “Bio sam zatocen u toku Prvog
Svjetskog rata na dalekom mjestu, u sjeveroistocnom predjelu Rusije koji se
naziva Kosturma. Tamo je postojala mala tatarska džamija na obali cuvene
rijeke Volge. Bio sam nezadovoljan svojim zarobljenim kolegama oficirima, pa
sam više volio samocu, ali mi nije bio dozvoljen izlazak vani bez dozvole i
propusnice. Zatim mi je dozvoljen boravak u mesdžidu uz jamstvo i
starateljstvo stanovnika tatarskog dijela, pa sam tu spavao sam. Primaklo se
proljece, a noci su bile veoma duge u tom dalekom dijelu svijeta. Nesanica me je mnogo mucila u tim
mrklim, tmurnim nocima, zaogrnutim sumornom nostalgijom, jer se nije culo ništa
osim žalosnog žubora rijeke Volge, sitnog lupkanja kišnih kapi i žalopoja
rastanka u zvižduku vjetra… Sve me to - za tren - probudilo iz dubokog sna
nemara… I uprkos tome što sebe još nisam
ubrajao u starce, onaj koji iskusi rat jeste starac, jer ratni dani, njihova
grozota obijeli mladice, i kao da ih prožima jedna od tajni ajeti-kerima
‘Onog dana koji ce djecu sijedom uciniti.’ (Al-Muzemmil: 17). Iako sam bio
blizu cetrdesete, osjecao sam se kao da sam u osamdesetim godinama starosti…
U tim tmurnim, dugim, žalosnim
nocima i u toj klimi ispunjenoj bolom života u tudini, od moje uvredljive i
bolne stvarnosti, grudi mi je shrvalo teško beznade u pogledu mog života i
domovine, i kadgod se osvrnem na svoju nemoc i usamljenost, ponestane mi volje
i nade. Ali, ispomoc mi je došla iz Kur’ani-kerima, i moj je jezik
ponavljao: ‘Dovoljan je nama Allah, i divan li je On oslonac.’ A srce mi je, u placu, govorilo: ‘Ja sam otuden… Ja sam
usamljen… Ja sam slab… Ja sam nemocan… Preklinjem za sigurnost… Tražim
oprost… Obacam se za pomoc… Na Tvojim vratima, moj Bože.’ A moj duh koji se prisjecao mojih
starih prijatelja u domovini i zamišljao mrtve u ovoj tudini, pretocio se u
stihove Nijazija Al-Misrija , one što tragaju za prijateljem: Prošao sam razocarenja ovog svijeta I razvio krila lišenosti, leteci u cežnji, svakog trena
izvikujuci ‘Prijatelja..! Prijatelja..!’ Bilo kako bilo… Moja ‘nemoc’ i
‘slabost’ su u tim melanholicnim, dugim, nocima mrklim od rastanka i
tudine, postale nacinom približavanja pragu božanske milosti i zagovornicima
pred božanskom prisutnošcu, tako da sam bio iznenaden kako sam uspio pobjeci
za kratko vrijeme i neocekivano prevaliti razdaljinu koju je nemoguce u hodu
prevaliti za manje od cijele godine, a nisam vladao ni ruskim jezikom. Umakao
sam iz zarobljeništva na cudesan i zapanjujuci nacin, zahvaljujuci pomoci od
Allaha koja me je sustigla u skladu s mojom nemoci i slabosti, pa sam stigao u
Istanbul prošavši preko Varšave i Beca. Tako sam se izbavio iz tog
zarobljeništva s lahkocim koja izmamljuje cudenje, jer sam dugacak bijeg
ispunio s velikom jednostavnošcu i lahkocom, što ne bi postigla ni
najhrabija, najinteligentnija i najlukavija osoba, koja cak poznaje ruski
jezik…” U Daru-l-Hikma Al-Islamijja U Istanbulu je, u znak priznanja,
imenovan clanom Daru-l-Hikmeta , (Kuce Islamske mudrosti), 13. augusta 1918.,
bez njegovog znanja, gdje se clanstvo nije odobravalo osim izuzetnim
licnostima i ucenjacima. Medu njenim clanovima su bili: cuveni pjesnik Mehmed
Akif, ucenjak Ismail Hakki, poznati mufessir Hamdi Elmali, Šejhu-l-Islam
Mustafa Sabri, Sa’duddin-paša, i drugi. Said An-Nursi nije ucestvovao na
sastancima Daru-l-Hikmeta, jer je osjecao istinsku potrebu da se odmori nakon
onolikih patnji koje je pretpio u danima zatoceništva. Kako je njegovo
odsustvovanje ucestalo, uputio je zahtjev za razrješenje od ovog clanstva. U tom periodu, vlada mu je bila
odobrila platu, a on nije uzimao odatle osim tek toliko da se izdržava, a za
ostatak štampao neke svoje poslanice i naredio da se besplatno distribuiraju
Muslimanima. Njegov bratic Abdurrahman, koji je s
njim živio u tom periodu, u pismu koje je poslao svome amidži Abdul-Medžidu,
kaže: “Zbunjen sam stanjem mog amidže
Saida, u meni je ugasio sve dunjalucke nade. Napisao je brojne knjige i jednom
me pozvao rekavši: ‘Idi i pozovi mi upravnika izvjesne štamparije’. Otišao
sam, a kad je predao svoja djela upravniku, rece mi: ‘Abdurrahmane! Donesi
mi novac koji si uštedio, i isplati ga gospodinu upravniku.’ Ucinio sam šta
je htio, a kad je upravnik otišao, moje oci su se ispunile suzama, ali sam se
poceo tješiti rijecima: ‘Ove ce se knjige štampati i
prodavati, a novac ce se povratiti i ja cu ga sacuvati.’ Medutim, nakon
nekoliko dana, ponovo me je poslao da pozovem upravnika. Ovog puta je rekao
upravniku: ‘Molim te da na mojim knjigama staviš natpis da se distribuiraju
besplatno Islamskom Ummetu.’ Kad je upravnik izašao, osjetio sam
da se duhovna veza koju sam osjecao prema svom starom amidži pokolebala, i
nisam se uspio savladati da ne zaplacem. Rekoh mu: ‘Amidža! Novac sam cuvao
da podignem našu kucu koju je razorio rat, a sad si mi ubio tu nadu… je li
to dozovoljeno?’ Amidža se osmijehnuo govoreci mi: ‘Sine… Abdurrahmane! Vlada nam je
davala veliku platu, a meni je dozvoljeno iz nje uzeti samo onoliko koliko je
nužno; a što prede preko toga, obavezan sam vratiti u Bejtu-l-mal. Zato sam
ja to vratio muslimanima i ne vjerujem da ceš to razumjeti, ali znaj da ce ti
Allah ako htjedne dati kucu na bilo kojem mjestu ove domovine.’” Glasnik osvješcenja Kad su jedna za drugom uslijedile teškoce
i porazi Osmanske džave, armije kolonijalnih sila se umiješale u Turskoj i
potpisan je sporazum u Sevru. Said An-Nursi je osjecao ove udarce kao da ga
pogadaju u srce: “Osjecao sam ove udare na Islamski
svijet kao da su usmjereni u najdublje dubine mog srca.” O tom periodu u svom životu piše: "Kad sam se vratio iz zarobljeništva,
stanovao sam s braticem Abdurrahmanom u palaci navrh Camlidža u Istanbulu.
Taj život bi se mogao nazvati idealnim u dunjaluckom smislu, u poredenju s
drugima; to iz razloga što sam se ja izbavio iz zarobljeništva, a sredstva
za izdavaštvo su mi bila dostupna u Daru-l-Hikma Al-Islamijja, što
udovoljava mojoj naucnoj struci; dok su me popularnost, dobar glas i naklonost
pema meni okružili u mjeri u kojoj to ne zaslužujem. Stanovao sam u najljepšem
kutku Istanbula, Camlidža, i sve mi je bilo kako se poželjeti može, buduci
da je moj bratic Abdurrahman, Allah mu se smilovao, bio sa mnom, a on je
krajnje inteligentan i domišljat, te je ujedno bio i ucenik i žrtva, i uslužitelj
i pisar, i njega sam smatrao svojim duhovnim sinom. I dok sam osjecao da sam ja
najsretniji covjek na svijetu, pogledao sam u ogledalo i vidio sijede dlake na
glavi i u bradi, te se poce ukazivati ona osviješcenost koju sam osjetio u
zarobljeništvu u Kusturmi. Ja se dadoh u duboko razmatranje i razmišljanje,
usredsredujuci se na ta stanja za koja sam se vezao srcem i smatrao ih središnjom
tackom dunjalucke srece. I nisam pogled usredsredio na neko stanje ili razlog,
a da nisam uvidio da je on isprazan i varljiv, ne zaslužuje da se na njemu
zaustavlja niti za njega veže. Zahvaljujuci tome u to vrijeme sam našao
nevjernost i gubitak prijeteljstva jednog bliskog prijatelja, koji se ubraja u
moje najprisnije prijatelje, neocekivano i na nacin koji nisam mogao
zamisliti… Sve to je dovelo do odvratnosti i nezadovoljstva dunjaluckim životom,
i rekoh svome srcu: ‘Zamisli, jesam li ja potpuno
obmanut? Vidim mnoge koji na naš život, koji je iz ugla zbilje vrijedan žaljenja,
gledaju blagonaklono; pa jesu li svi ti ljudi obuzeti ludilom? Ili sam ja na
putu da poludim, jer te dunjalukom zavedene ljude smatram ludacima i
lunaticima?’ Bilo kako bilo… Osvješcenje koje sam doživio kod pogleda na
sijede, navelo me je da prije svega uvidim: nestalnost onog na što se vezujem
od stvari podložnih nestalnosti i prolaznosti!!. Zatim se osvrnuh na sebe, i vidjeh da
sam krajnje nemocan!.. Kod toga moj se duh izdera, a on velica vjecnost, ne
preolaznost, izdera se iz svojih dubina: ‘Ako sam tjelasno jedna prolaznost,
kakvoj koristi se mogu nadati od ovih prolaznosti? I ako sam nemocan, šta
mogu ocekivati od nemocnih?.. Mojoj bolesti nema lijeka osim kod Neprolaznog
Vjecnog, kod Bespocetnog Mocnog.’ I poceh tragati i izucavati…” U ovom periodu, dok su snage engleske
kolonijalizacije okupirale Istanbul, 16. marta 1920. godine, Bedi’u-z-Zeman
je napisao svoju knjigu Al-Hutuvatu-s-Sitt (“Šest koraka”) i poceo je
tajno distribuirati uz pomoc svojih ucenika i prijatelja… U toj knjizi
Bedi’u-z-Zeman, žestokim i strahovitim jezikom napada Engleze i nepobitnim
dokazima, opovrgnuvši njihove argumente, smiruje nedoumice koje su u to
vrijeme bile isprovocirane. On pažnju Muslimana usmjerava na njihove ambicije
i bori se protiv ocaja koji je ovladao mnogim dušama, te radi na jacanju
njihove odlucnosti. U nizu zavjera protiv Islama, Englezi
su putem anglikanske crkve uputili šest pitanja islamskom Mešihatu da u šest
stotina rijeci odgovori na njih. Mešihat je ova pitanja proslijedio
Bedi’u-z-Zemanu. Njegov odgovor je bio da se “na ova pitanja ne odgovara
sa šest stotina rijeci, ni sa šest rijeci… a niti jednom rijecju; nego
tako da se jednom pljune u lice drskog Engleskog prokletnika." A nakon što se srušila i raspala
Osmanska država, ukazala se težnja nekih brižljivih Kurda za osnivanjem
jedne kurdske države u istocnim oblastima Turske. Buduci da je Said An-Nursi
kurdskog porijekla i da je uživao visok položaj u srcima stanovnika istocnih
pokrajina, jedan mu je novinar poslao poruku kojom od njega traži da se
prikljuci onima koji pozivaju u osnivanje ove države. U podužem pismu, Said
An-Nursi mu je odgovorio, rekavši: “Rifat-beže… Bit cu uz tebe ako
budeš pokušao oživjeti Osmansku državu… Na tom putu sam spreman žrtvovati
svoj život. A što se tice uspostave kurdske države… Nikako!” Isti je prijedlog i zahtjev primio od
Sejjida Abdul-Kadira, vode organizacije “Ta’ali-l-Akrad” (“Uznositost
Kurda”), i odgovor mu je takoder bio “Ne!” Fetva Pokret otpora protiv strane okupacije
zapoceo je u Anadoliji, pa je Šejhu-l-Islam (Islamsk poglavar) Abdullah
Efendija, pod pritiskom engleskih kolonijalizatora, izdao fetvu protiv ovog
pokreta i njegovih izvršitelja, ali je ubrzo sedamdeset šest muftija,
trideset šest alima i jedanaest zastupnika, izdalo protu-fetvu, podržavajuci
taj pokret i poticuci na borbu protiv okupatora. Bedi’u-z-Zeman je bio jedan
od tih alima, izjavivši: "Fetva koja je donesena u Mešihatu
i Direkciji pod pritiskom Engleza i po njihovom nalogu, je nevažeca, i nije
dozvoljeno pokoriti joj se. Jer, oni koji su se podigli u otporu protiv
neprijateljske okupacije se ne mogu smatrati pobunjenicima. Stoga je obavezan
opoziv ove fetve." S Mustafom Kemalom Zahvaljujuci popularnosti
Bedi’u-z-Zemana zbog svog neprijateljstva prema okupatorima, pozvan je u
Ankaru - središte pokreta otpora - od strane Mustafe Kemala, kako bi im se
prikljucio, ali je on odbio taj poziv, govoreci: “Ja želim da se borim na
najopasnijim položajima, a ne iza rovova, a smatram da mi je ovo mjesto
opasnije od Anadolije.” Medutim, poziv je ponovljen, pa je
otišao tamo 1922. godine pred Kurban bajram, gdje mu je na stanici prireden
svecan docek. Medutim, nije bio mnogo sretan u Ankari, jer je, na veliku žalost,
primjecivao da vecina zastupnika ne obavlja namaz, kao i da su postupci i ponašanje
Mustafe Kemala u suprotnosti s Islamom, što ga je puno ražalostilo. Stoga se
19.01.1923. odlucio na štampanje proglasa koji sadržava deset tacaka,
namijenjenog zastupnicima. Savjetuje ih i podsjeca na Islam, zapocevši s: “O, vi, poslanici! Bit cete proživljeni
jednog Velikog dana.” Rezultat ovog proglasa koji je
podijeljen medu zastupnicima, a za cije se donošenje zauzeo general Kazim
Karabekir (prvi zapovjednik poketa otpora) bio je da se blizu šezdeset
zastupnika popravilo u vjeri i obavljalo namaz, tako da je mesdžid u zgradi
sjedišta bio nedovoljan za one koji su obavljali namaz, te su pešli u vecu
prostoriju. Mustafa Kemal nije bio zadovoljan
ovim proglasom, te je pozvao Bedi’u-z-Zemana i medu njima se desila žestoka
prepirka. Izmedu ostalog Mustafa Kemal je rekao: “Nema sumnje da nam je potreban
cijenjen ucitelj poput tebe; ovdje smo te pozvali da se okoristimo tvojim
znacajnim idejama. Medutim, prvi posao koji si za nas poduzeo je prica o
namazu. Prvi vaš napor ovdje bio je unošenje razdora medu clanovima
Vijeca.” Bedi’u-z-Zeman mu je odgovorio,
nasamo, upiruci u njega prstom: “Paša…Paša… Najveca stvar
koja se istice, nakon Imana, jeste namaz. Onaj koji ne klanja, je izdajnik, a
njegova šerijatska pozicija je da bude odbacen…” Zato je Mustafa Kemal razmišljao da
ga udalji iz Ankare pod izgovorom naimenovanja glavnim vaizom za istocne
pokrajine, uz atraktivnu platu, ali je Said An-Nursi odbio taj zadatak. Njegova djela Vidljivo je u ovom periodu, tj. nakon
dolaska iz zarobljeništva i za vrijeme boravka u Istanbulu, kao i perioda u
Ankari, da je pisao poslanice i knjige na dva jezika, turskom i arapskom. Prvo što je napisao na Arapskom bilo
je djelo Išaratu-l-I’džaz (“Ukazi Cudotvornosti”); zatim godine 1921.
Kizil Idžaz fi-l-Mantik (Pribilješke u Logici). A u Ankari: Zejlu-l-Zejl -
Al-Hibaba i drugi dijelovi Arapskog Nuranijskog Dvostiha (Al Masnavi Al-Arabi
An-Nuri). A na turskom jeziku, 1923. godine je
izdao As-Sanuhat (Biseri). Do 1921. je vec bio izdao sljedece poslanice: Rumuz (Simboli), Išarat (Znakovi),
Tulu’at (Ukazanja), Lam’at (Odsjaji), Šu’a’at (Zracci) iz poznavanja
Vjerovjesnika s.a.v.s. i tacka iz spoznaje Allaha, Visok je i Uzvišen. U ovim je poslanicama naveo nepobitne
dokaze postojanja Allaha, njegove Jednoce i Jedinstva, nastojeci obrušiti se
na talas sumnji, bezvjerstva, udaljavanja od vjere, koji su se pojavili u
sredinama zavedenim Zapadom. To stanje opisuje u uvodu Poslanice o prirodi: ‘Pozvan sam da posjetim Ankaru
1338. (1922.) godine i bio svjedok radosti i veselja vjernika zbog sloma Grcke
pred islamskom vojskom, ali sam zapazio - u valu te radosti - strahovito
bezvjerje kako nadire pokvareno i podlo, i uvlaci se svojim iskvarenim
shvatanjima u cvrsto vjerovanje mu’mina, u želji da ih iskavare i
zatruju… Duboko sam se duhom ražalostio i povikao, tražeci pomoc od Allaha
Visokog i Mocnog, i zaštitu u utvrdi ajeti-kerima: ‘Poslanici njihovi su im
govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?’
(Ibrahim:10); od ove užasne pogibelji koja nastoji isprijeciti se pred
nacelima vjere. Napisao sam cvrst i britak dokaz koji obezglavljuje to
bezvjerje, u upecatljivoj poslanici na arapskom jeziku, a njene smislove i
ideje sam crpio iz svjetla ovog ajeti-kerima, kako bih potvrdio neospornost
postojanja Allaha, Uzvišen je, i ociglednost njegovog Jedinstva. Štampao sam
je u štampariji Beni Gun u Ankari… Medutim, nisam primjecivao djejstvo tog
cvrsog dokaza u odupiranju raskolništvu i zaustavljanju njegovog napredovanja
u shvacanjima ljudi. Razlog tome je bio njena izrazita kratkoca i uopcenost
zbog malbrojnosti poznavalaca Arapskog u Turskoj i rijetkosti ljudi
zainteresiranih za njega u to vrijeme. Tako se zabluda ateizma proširila i to
sam, na veliku žalost, ustanovio u redovima naroda, što me je prisililo na
ponovno pisanje te poslanice i njenih argumenata na Turskom, uz odredene
razrade i pojašnjenja. Ta je poslanica…" Put u Van 1923. godine Napustio je Ankaru nakon što je
izbliza napipao i predosjetio skrivene i zle namjere koje su prema Islamu
gajili mnogi ljudi od odgovonosti. Pogodila ga je duboka žalost, što ga je
dovelo do intenziviranja tehedždžuda, ibadeta i žaljenja Allahu na stanje u
koje su zapali muslimani. Mnogo vremena je povodio u Vanu, u blizini jedne
stare napuštene ruševine na brdu Ark. Boravio je u i’tikafu i povucenosti,
kao da ga je Allah pripremao za suceljavanje s ogromnim nedacama i razornim
olujama koje samo što se nisu srucile na Islam. O njemu jedan njegov ucenik
kaže: “Svake noci je ustajo da obavi
salatu-t-tehedždžud; ponekad bih ga vidio kako klanja, pa ne bih mogao
zaspati. A kad bi vidio da sam budan, rekao bi mi: ‘Kad si budan, hajde dodi
i pridruži mi se u ucenju dove.’ Medutim, ja nisam znao uciti nijednu dovu,
pa bi mi rekao: ‘Ja cu uciti dovu, a ti ponavljaj za mnom: Amin.’ Ponekad bih u toku dove zakunjao, a
on bi me pogledao i rekao: ‘I ja sam bio poput tebe… Ali,
povratit ceš se.’" Ustanak Šejha Saida Pirana U istocnim pokrajinama Turske je
planuo ustanak pod vodstvom Šejha Saida Pirana, koji je bio šejh Nakšibendijskog
tarikata i njegov istaknuti voda medu kurdskim lozama. Ustanak je bio usmjeren
potiv politike Mustafe Kemala koji je izazvao gnjev naroda svojim
anti-Islamskim usmjerenjem. Pred izbijanje ustanka, Šejh Said
Piran je slao poruke Ustazu Saidu An-Nursiju, tržeci od njega da mu se pridruži
u ustanku protiv vlade u Ankari, ali je on odbio, ne želeci prolijevanje krvi
nedužnih muslimana u jednom pokušaju koji je bez nade za uspjeh. Ovdje bilježimo dijalog koji je
tekao izmedu njega i Husejn Paše, celnika jedne kurdske porodice: Husejn Paša: “Želim da se s tobom
posavjetujem o necemu; moji su vojnici spremni, a ima i konjica. Takoder i oružje
i municija. Ocekujem od vas naredbu.” Said An-Nursi: “Šta si rekao? Šta
namjeravaš uciniti? I protiv koga ceš ratovati?” Husej Paša: “Borit cemo se protiv
Mustafe Kemala.” Said An-Nursi: "A ko su vojnici
Mustafe Kemala?" Husejn Paša: “Šta da kažem…
Oni su vojnici!!” Said An-Nursi: “Njihovi vojnici su
sinovi ove domovine, oni su tvoji rodaci, pa koga ceš onda ubijati? Koga ce
oni ubijati? Razmisli… Urazumi se! Ti želiš da brat ubija svog brata…”
Husejn Paša: "Smrt je bolja od
ovakvog života.” Said An-Nursi: “Šta je skrivio život?
Ako ti je dodijao tvoj život, šta su skrivili jadni muslimani?” Husejn Paša (uznemireno):
“Upropastio si mi odlucnost i volju i sad ne znam kako cu stati pred svoju
familiju koja ocekuje moj povratak. Mislit ce da sam se prepao. Uništio si mi
ugled medu porodicom.” Said An-Nursi: "Pa šta ako ti
vrijednost kod ljudi bude nula, a zadovoljiš kod Allaha?" Kad mu je Huejn Paša rekao da
ustankom želi primijeniti Šerijat, Said An-Nursi mu je rekao: “Želiš li
primijeniti Šerijat? Primjena Šerijata nije na ovakav nacin. Da sam ti
rekao: ‘Husejn Paša, dodi sa svojih tri stotine vojnika da uvedeš Šerijat,
tvoji bi vojnici na putu ovamo vršili otimacinu, pljackanje i pokolj svakoga
ko im se nade na putu… A to je u suprotnosti sa Šerijatom." Ovo dokazuje da Ustaz Said An-Nursi -
uz odsustvo volje za prolijevanjem muslimaske krvi - nije imao pouzdanja u te
ljude, u doseg njihove islamske svijesti i u stepen njihovog kapaciteta da
predstavljaju Islam. Ovaj ga stav, medutim, nije zaklonio
od gnjeva vlasti u Ankari kad je režim - nakon sloma pokreta Šejha Pirana -
zapoceo hvatanje kurdskih plemenskih starješina i voda i njihovo prebacivanje
i progonstvo u druge gradove, te stavljanje pod prismotru. I mada se Ustaz
Said An-Nursi posvetio ibadetu u napuštenim razvalinama navrh brda Van, režim
je poslao odred za njegovo privodenje, i pored znanja da porodice iz grada
Van, u kojem se nalazio Ustaz Said An-Nursi, pod njegovim utjecajem nisu
ucestvovale u pokretu, kako je prethodno receno. Hapšenje i progonstvo 1925. godine Jedinica za privodenje se uspela uz
brdo i uhapsila alima koji se bio povukao u ibadet. Prevezli su ga u Istanbul
preko Erzuruma i Trabzona, a putovanje je proteklo na sanjkama koje su vukli
konji po snjegovima koji su prekrili brda te žestoke zime. U Istanbulu je ostao pritvoren
dvadeset dana, kad je izdat nalog za njegovo prebacivanje u grad Burdur, gdje
je ostao sedam mjeseci. Svo vrijeme tog boravka proveo je u ibadetu i u
pisanju poslanice Al Madhal ila-n-Nur (Uvod u Nur), a radi se o lekcijama iz
Kur’ana. Kasnije je rukom prepisana i cirkulirana od strane njegovih ucenika
i simpatizera. Odatle je prebacen u Ispartu, gdje je ostao nekoliko mjeseci. U Barlu na palubi camca Ni ovdje ga nisu ostavili, buduci da
su izdate zapovijedi o njegovom progonstvu u udaljenu oblast Barla. Ševket Demiraj, vojnik zadužen za
prebacivanje Ustaza An-Nursija u predio Barla, pripovijeda svoja sjecanja i kaže:
"Bio sam u gradu Agridir kad su
me pozvali u sjedište Gradske uprave ujutro jednoga dana. Otišao sam, a tamo
su bili Kaimekam (komesar) i zapovjednik žandarmerije (policije) sa clanovima
Gradskog vijeca, kao i jedna osoba s turbanom, cetrdesetih godina, u džubbi i
ugledne pojave. Zapovjednik žandarmerije mi se
obrati govoreci: ‘Slušaj, sine, na tebi je da ovog
našeg šejha poznatog pod imenom Bedi’u-z-Zeman odvedeš u Barlu. Ovo ti je
vrlo važan zadatak. A kad ga tamo predaš u stanicu, neka ti se potpišu na
službene papire, i zatim nas o tome obavijesti.’ Rekoh mu: ‘U redu,
gospodine.’ Izadoh sa šejhom, a na putu mu
rekoh: ‘Šejhu naš, ti si mi poput oca, a
ovo je zadatak kojim sam zadužen. Molim da mi to ne uzmeš za zlo.’” Zatim nastavlja opis putovanja camcem
na jedra i kaže: "Zrak je bio hladan, zimsko je
doba, a vode jezera mjestimicno zaledene. Jedan veslac camca je probijao led s
dugackom motkom u ruci i tako krcio put jedrenjaku. Šejh Bediu-z-Zeman nam je poceo
dijeliti nešto suhih groždica i slatkiša. Posmatao sam ga pažljivo i vidio
da je potpuno smiren, osmatrajuci jezero i okolne planine. Pošto je dan bio kratak, vrijeme
ikindije namaza je brzo nastupilo. Htio je klanjati stojeci, pa smo camac
usmjerili prema Kibli. Cuo sam glas koji izgovara: ‘Allahu Ekber!..’ Nikad ranije u
cijelom životu nisam bio cuo Tekbir izgovoren u takvom stahopoštovanju i
skrušenosti; osjetio sam da su nam se naježile dlake na tijelu. Njegovi
pokreti i pojava nisu nalicili na pojave drugih šejhova koje znamo… Nastojali smo da približno održimo
pravac upravljen prema Kibli, a kad je šejh završio s namazom, okrenuo nam
se govoreci: ‘Hvala vam, braco moja, ja sam vas
izmorio!’ Bio je jedna skromna osoba i dobrocudne naravi.” |